Brač Online

Naslovnica Tko smo mi Donacije Portal na Facebooku

Brački fumarPrije mjesec dana objavili smo u našem Fumaru prilog Mr. Sc. Joška Kalilića u kojem na zanimljiv način uspoređuje Brač i Maltu danas donosimo nastavak te priče ovaj put iz pera kapetana Siniše Soljačića.

 

 

 



Poštovanje,

Kako sam po profesiji pomorac, bio sam u prilici da Maltu upoznam jako dobro. Na njoj sam provodio tri do četiri dana sedmično pune tri zime od 2002 – 2004.
Bio sam ukrcan na jednom ro-ro brodu koji je održavao redovitu liniju između Vallette na Malti i Catanije i Reggio Calabrije u Italiji pa sam u tim okolnostima mogao ove luke i ova područja vrlo dobro upoznati.
Možda bi sa ovim mojim osvrtom mogli upotpuniti priču o Malti koju je u svom prilogu tako lijepo započeo dr. Kalilić.

Naravno, i ja sam sebi postavljao ista pitanja kao i dr Kalilić. Usporedba površina i broja ljudi koji žive na našem Braču i na Malti je zapanjujuća. Površine otoka su skoro iste, ali broj ljudi je nevjerojatno različit i u korist Malte. Na Malti živi 33 puta više ljudi nego na Braču.
Kretao sam se Maltom, šetao, razgovarao, razgledavao i ponešto čitao o povijesti otoka.
Povijest otoka Malte je stvarno vrlo zanimljiva i bogata. Što bi se reklo - nikad im nije bilo dosadno. Uvijek su imali manje-više nezgodne goste na otoku koji su, svatko na svoj način, radili raznorazne ratne „egzibicije“ i druge slične gluposti, tako da otok ima bogatu ratnu povijest iako se na njemu malo rata vodilo. Uglavnom je služio kao utvrda i ratna baza mnogim državama, ili imperijima, i to uvijek onim najmoćnijima u određenome razdoblju.
Ta šarolika vladanja otokom ostavila su traga na jeziku, a čini mi se, i na genetici maltežana. Maltežani su izgledom i stasom dosta slični grcima, sicilijancima, pa možda čak i arapima odnosno saracenima koji su dugo bili na otoku.
Jezik kojim se služe u svakodnevnom govoru im je vrlo čudan i mješavina je svega i svačega.
Govore malteškim jezikom koji pomalo vuče na arapski, ali kada izgovaraju brojeve onda ih izgovaraju engleski, tu ima i mnogo francuskih riječi, pa grčkih, a naravno i talijanskih.
Mislim da im jezik nije posebno bitan i da su osjećaj prema materinjem jeziku kroz povijest izgubili.
Takav sam dojam stekao.
Rastom su uglavnom manji i svi odreda crnje puti. Žene su im ljepuškaste u licu, relativno su malene rastom u visinu, ali ne i u širinu, pa se tu ne bi imalo što uspoređivati sa našom bračkom ženskom populacijom.

Dakle, Maltu je obilježila povijest i dala joj snažan pečat koji se sada vješto koristi u turizmu. Turizam je glavna i osnovna djelatnost na Malti. Nevjerojatan je broj gostiju i turista na otoku ljeti i zimi. Ne bih mogao mnogo govoriti o onome srcu ljeta na Malti, jer sam tada uvijek bio kući, ali zimski turizam im je jako razvijen. Turista ima posvuda i na Malti nikad nema „mrtve sezone“. Tamo turizam, za razliku od Brača, živi i zimi. Zašto je to tako objasnit ću kasnije u tekstu.
Naravno, ima i drugih djelatnosti sa kojim se ljudi bave na Malti, ali to je beznačajno i sve se naslanja na turizam.
Turizam i trgovina su osnove Malteške ekonomije i sve se odvija unutar toga. Ostale privredne djelatnosti, koje idu uz toliki broj ljudi, naravno da postoje, ali su simboličnog značaja, odnosno u funkciji su turizma.
Točno je kako kaže dr. Kalilić, veliki problem kroz povijest im je bila voda. Danas to više nije tako jer su to riješili desalinizacijom, polaganjem cjevovoda i uvozom vode sa Sicilije. Kako je Malta uvijek kroz prošla stoljeća bila vojna baza, uvijek je bila prenapučena ljudstvom. Za ratova je često bila i u pomorskim blokadama, doprema vode tada nije bila moguća pa su se odvijale teške humanitarne katastrofe.
Ljudi su tada masovno umirali od žeđi, odnosno dehidracije.
Iako im voda dolazi izdaleka (sa Sicilije), ili je proizvode na veoma skup i nama neobičan način, ipak je cijena vode koju plaćaju domaćinstva manja nego što je plaćamo mi na Braču.

Religija, odnosno praktična vjera im je također neobična. Možda bi bolji izraz bio reći – karakteristična. Naročito crkveni običaji.
Crkava je mnoštvo. Ja sam dobio podatak – 365. Koliko ima dana u godini toliko je i crkava. Nedjeljne mise su im posječene, ali ipak ne u onom broju koliko bi trebale biti u odnosu na broj stanovnika. Vjera u maltežana polako ide „šoto“ kao i na Braču. Tu smo otprilike isti jer imamo zajedničkog mentora – turizam.
Pučke crkvene svetkovine su dio tradicije i svake subote ili nedjelje imaju svečane procesije u različitim kvartovima Malte. Na Malti skoro da i nema odvojenih mjesta i sela, već je sve povezano u jedno veliko naselje pa samo oni znaju gdje započinje jedno, a gdje drugo mjesto.
Uglavnom, … svako mjesto svoju feštu ima i svetkovinama nikad kraja. Vatrometi, bacanje konfeta i usitnjenog papira su stvar prestiža i neizostavni dekor takvih svečanosti.
Ipak, za naše pojmove te svetkovine su vrlo specifične. Crkvene procesije sa nekoliko limenih glazbi koje naizmjence sviraju, uz vrlo malo pučkog pjevanja u povorkama i često sa pripitim pojedincima stvara jednu nama vrlo neobičnu sliku.
Liturgije se u crkvama obavljaju na raznim jezicima zimi i ljeti.

Vozni park im je što bi se reklo - stani pa gledaj. Nikad i nigdje u Evropi nisam vidio toliko „oldtimera“ kao na Malti. Ali to nisu oni oldtimeri od kojih zastaje dah nego oni koje mi nazivamo „karampanama“. Ima tamo prastarih auta tipa Škoda 120, Peugeota najstarijih marki, Wartburga, prastarih Fiata,  Volkswagenovih starih buba itd. Mnoga auta su im u doslovno raspadajućem stanju.
Nikad mi nije bilo jasno kako ta vozila prolaze tehničke preglede i eko-testove, a članice su EU-a i morali bi provoditi propisane regulative vezano za te stvari.
Autobusa gradskog prijevoza ima mnogo, ali je isti slučaj kao i sa osobnim automobilima. Velik je broj prastarih žutih autobusa engleskoga tipa, zaobljenih blatobrana, kabina i stražnjih dijelova . U vožnji sva vrata za ulaz i izlaz putnika su otvorena, a sjedala su više klupe nego sjedala. Čistoća u tim autobusima je redovito na, blago rečeno - problematičnom nivou.
U svakom slučaju, cestovni vozni park kao da je izašao iz nekog filma iz 50'/60' godina prošlog stoljeća.
Sve to skupa djeluje vrlo egzotično i daleko je od našeg standarda. Ali svako zašto ima i svoje zato.
Ali i o tome kasnije.

Čistoća ni u kojem slučaju nije na razini njihovog položaja na turističkoj ljestvici. Malta nije čista onako kako bi trebala biti i o tome se ne vodi računa kako bi trebalo. Oprema koju ima Michieli-Tomić je za njih san. Puno puta sam u šetnji zastajao i gledao kako to rade.
Polako se cestom kreće jedan mali „pick-up“ sa malo podignutim stranicama od drva. Unutra naravno šofer, a sa strane potrkuju dvoje škovacina. Rukama sakupljaju ono što je po cesti i bacaju u taj pick- up. Skuplja se ono što je po ulici kao i spremljene vreće sa smećem, ali ne i ono što je u kantunima i sl. Ako puše vjetar onda iz tog auta smeće leti na sve strane, ali ekipa škovacina ide dalje i ne vraća se po to. Rekao bih da to nisu klasični škovacini već da su to neki privatnici, ili honorarci koji to tako rade i za to dobivaju nekakvu naknadu. To nikako ne može biti neka ozbiljna komunalna firma.
Naravno, ima dijelova Malte gdje je čistoća na visokoj razini, ali ja o hotelima i turističkim centrima ne govorim. Moja područja kretanja su bila: porat, stara Valletta, Florijana, Sliema ….  i par kilometara uokolo.
   
Malta ima veliki problem sa imigrantima koji doplovljavaju iz sjevernoafričkih zemalja. Postoji prilično veliki centar za imigrante koji nemaju nikakvih izgleda da na Malti ostanu i nađu nekakav posao.

Nisam stekao dojam da im je ribarstvo jače razvijeno. Kupovanje ribe mi je bio nerješiv problem. U Valletti, koja je portu i mojem brodu bila najbliža, uspio sam pronaći samo jednu jedinu malu ribarnicu sa katastrofalnom ponudom svježe ribe. Subotom ujutro se u Marsaxlokku prodaje riba na otvorenom, na bancima, pod tende. Ni tamo nema veće zatvorene ribarnice.
Kako sam tada dobio informacije, svaki se dan ta mala karavana ribara seli u drugo mjesto, odnosno riba se svaki dan prodaje na drugom mjestu na Malti.
Ribarsku flotu im nisam vidio u luci, a nikad ih nisam sretao ni po moru. Ribarskih brodova u Valletti nema nikako, a u Marsaxlokku se može vidjeti tek pokoja veća koča ili tunolovac te nešto manjih privatnih ribarskih brodica.

Zemljoradnja i bavljenje poljoprivredom na Malti je također zanemariva djelatnost. Niti ima mjesta da bi se sa time ljudi bavili a, čini mi se, ni volje. Tu i tamo, vozeći se autobusima po Malti, vidio bih pokoji obrađeni komad zemlje. Na Maltu se sva hrana dovozi sa kopna. Osobno sam sa brodom na kojem sam tada plovio, dovozio svaki drugi dan na Maltu 3 - 4 velika „trailera hladnjača“ voća i povrća.
Na svakodnevnoj liniji za Siciliju nismo bili sami. Bila su još dva broda.

Maltežane ne boli glava od šumskih požara i nemaju oko toga briga. Šuma na Malti ima samo u tragovima, ili bolje reći - nema ih nikako. Nema bora, nema masline, palme … nema nikakvog raslinja koje doseže više od koljena. Tu i tamo se nađe kakvo stablo koje služi samo za dekoraciju i  kao dokaz da i na Malti može uspijevati visoko raslinje, ali ga nema tko posaditi i njegovati.
Hladovina na Malti nije trend.  

Veliki broj ljudi koji živi na malom prostoru nosi sa sobom veliki problem stambenog prostora. Viđao sam lijepih vila i velikih novih kuća, ali generalno gledajući populacija na Malti živi, kako bi mi ono rekli, kao: „slane srdele u barilu“.
Kuče u starim jezgrama su im nevjerojatne. Zamislite stambeni prostor širok 3,5 metra i visok: prizemlje i još 2 do 3 kata, kako gdje. U ta 3,5 metra širine kuće smjestilo se i visoko stubište tipa „u špuž“. Mjerio sam, ima kuća širine i tri metra. Za naše pojmove to izgleda strašno, ali - to je Malta.
Takvih zgrada ima bezbroj u starim dijelovima Vallette i u drugim starim naseljima na Malti.
Drugačije se u prošlosti i nije moglo, a sada je takvo kakvo je i ne može se ništa promijeniti.

Arhitektura im je također vrlo zanimljiva. Kada se gleda iz daleka, izgleda impresivno, ali kada se dođe ispod tih zidina i kuća onda je to sasvim druga slika. Sve tvrđave, kule, stare i nove kuće napravljene su od nekakvog otočkog kamena za koji ne bih ni mogao reći da je kamen. Kamen koji se kida „u grezo“ sa motornom pilom, a „ u fino“ sa ručnom pilom za drvo, nikako se ne može nazvati kamen. Oker je boje i ljušti se, tako da fasade mnogih kuća izgledaju jako loše, a mnoge stare zidine i tvrđave djeluju kao da će se svakog trena srušiti same od sebe, ili ako malo zatrese kakav potres. Gradnja je, mogli bi reći, pa skoro „u suho“, sa korištenjem vrlo malih količina nekakvog vezivnog materijala. Zbog toga su im kuće jako vlažne i nezdrave za život.
Gledajući te kuće izvana i način na koji se grade, pretpostavljao sam da za kiša unutra mora biti poplava. Pitao sam o tome ljude sa kojima sam svakodnevno kontaktirao i oni su mi to potvrdili.
Teško izlaze na kraj sa time i vlaga u kućama im je veliki problem.
A ono sa motornom pilom vam je živa istina. Vidio sam to sa svojima očima i slikao foto-aparatom za uspomenu.

Malta je izuzetno sigurna zemlja. Tamo sam se stvarno osjećao bezbrižno i nikad nisam vidio ništa loše, nekakvu barufu, krađu, tuču i slično. Savršenstvo od tolerancije i mira. U tri sata ujutro možete šetati i cijelu Vallettu obići bez straha da će vas itko napasti ili orobiti.

Ali … policije ima, što bi se reklo - ko u prići.

Kada su svečanosti, bilo crkvene ili svjetovne, onda se vidi koliki je njihov broj. Ne zna se koga ima više: policije ili običnog puka. Nevjerojatno je koliko ih ima. Mnogo je i policajki.
Jednom prilikom sam ih pokušao brojiti.
Bila je u portu regata njihovih tradicionalnih veslarki. Dakle, ništa naročito. Obična regata barki i timova veslača u različitim grupama već prema veličini veslarki i broju veslača. Na obali je bilo mnogo šetača, promatrača i navijača, već kako to obično i biva u takvim prigodama.
Dakle, u šetnji sam brojio policajce i policajke koje sam sretao i na broju 150 sam prestao. Odustao sam od daljnjeg brojanja jer sam vidio da ih ima još mnoštvo.
Kako sam čuo, za prestupnike bilo koje vrste su nemilosrdni. Vjerojatno je to razlog da je kriminal na Malti na niskoj razini i da je tako kako je.
Ukratko, svuda i uvijek, policije ima na svakom kantunu.
Kada se uzme u obzir da cijeli interventni dio bračke policije može stati u jedan veći taksi onda je ovo što sam vido na Malti doista impresivno. Makar što se broja tiće.
Uvijek bih se zapitao – a tko sve ovo plača? Ipak, ovako veliki policijski aparat strahovito mnogo košta.

Ali, maltežani su odavno shvatili ono što mi još nismo i ne znam kada ćemo.
Turizam se brani policijom. Sigurnost je jedan od osnovnih uvjeta da bi netko poželio biti u nekom mjestu. Na Malti je u zimskom periodu turistička populacija uglavnom starije dobi i uglavnom su to penzioneri iz Velike Britanije. Šetaju gradom, razgledavaju i uživaju na svoj način. Takvi ljudi se, zbog svoje životne dobi, posebno žele osjećati sigurnima.
A i općenito gledajući, kriminal i turizam ne idu zajedno.
Maltežani su to shvatili i mišljenja sam da je to bilo njihovo smišljeno ulaganje u turizam.
Ulaganje u sigurnost turista, a kao rezultat je bio - puni pogodak.

Noćni život je pažljivo reguliran i odmjeren. Postoje dijelovi Malte koji su na glasu kao turistička središta i koji služe za nešto bučniju zabavu. Tamo su i restorani, diska i noćni barovi.
Ali, stari dijelovi naselja, Valletta i dio uz nju su strogo zaštićeni područja u kojima nema noćnog života ni buke. Osobno sam bio prisutan kada je vlasnik jednog sasvim običnog i nevelikog kafića u Valletti, u kojega smo navratili prije povratka na brod, u jedanaest sati uvečer zaključao vrata i stavio ključ u džep. Kada bi netko poželio otići iz kafića, prvo bi muzičar koji je svirao u kantunu kafića utihnuo svoju svirku, onda bi vlasnik otvorio vrata, posjetioce bi ispratio, zahvalio i zaželio laku noć. Potom bi vrata zatvorio, zaključao, stavio ključ ponovno u svoj džep i muzičar bi onda nastavio sviranje kao do tada.
Kako sam po prirodi malo kurijožast, pitao sam ga zašto to radi. Kazao mi je da se boji da ga susjedi ne prijave jer bi onda morao platiti kaznu, a možda bi i izgubio dozvolu za rad.

Što bi naši turistički barjaktari rekli na ovo. Vjerojatno bi se smijali, a ako ovo čitaju sigurno se i smiju.
Ali Malta je puna gostiju i zimi i ljeti, a mi se već polovicom rujna pokrijemo po ušima i kažemo da je sezona pri kraju. Čelnici turističkih zajednica na kompjuterima pritisnu onu tipku koja pokazuje
suma-sumarum i objave rezultate sezone. Još par proglašenja pobjednika turističke sezone i „čiča miča - gotova priča“.  Fairunt za ovu godinu. Tri paljenja i gašenja svjetala i - doviđenja. Vidimo se dogodine u lipnju.
I što je zanimljivo, mi uvijek obaramo turističke rekorde i iz godine u godinu smo sve bolji. Strašno smo dobri i nitko nam nije ravan.
Ni Malta, dakako.

Dakle, turizam je na Malti sve. Luka u Valletti je veliki centar turizma. Već od maja mjeseca počinju dolaziti cruiseri u većem broju. Kako sezona odmiče njihov broj se svakim danom povećava pa je tako već od sredine lipnja pa sve do kraja rujna uobičajen broj velikih cruisera u Valletti  8 - 9 – 10 dnevno. Valletta se pretvara u jednu veliku ljudsku i turističku košnicu, a luksuzni klimatizirani autobusi (ne onakvi kao gradskog prijevoza koje sam prije opisao) razvoze turiste po Malti.    

I na kraju bih napisao ono što je najvažnije i na čemu počiva cijeli uspjeh Malte, njen turizam i sve ono o čemu sam gore pisao.

Malta je bila engleska kolonija od 1814 godine i članica je Commonwealtha od 1964. godine te je kao takva dio engleske „interesne sfere“. Mnogo je engleskog kapitala na otoku, a i malteškog kapitala u Engleskoj. Veze Malte i Velike Britanije su snažne i neraskidive. Englezi još uvijek Maltu smatraju kao svoju.
Kako protumačiti to da su skoro svi turisti koji na Maltu dolaze zimi iz – Velike Britanije. Zašto ti turisti ne odlaze na druga mjesta, bliža, ljepša, možda i jeftinija.
Ne, britanci idu na svoje. Oni na neki način idu – doma.
Znamo da su englezi strahovito vezani tradicijom i prošlošću. Možda oni prastari engleski autobusi gradskog prijevoza, isto kao i one karakteristične engleske telefonske govornice kojih na Malti ima mnogo, nisu tu samo slučajno, ili zbog nedostatka novca da se obnovi vozni park.

Malta je u pristupnim pregovorima sa EU prošla izuzetno dobro. Naši političari i novinski komentatori nas pozivaju da se ugledamo na Maltu i kako je ona riješila svoj ribolovni pojas. Kao, trebalo bi ih ići pitati kako su oni to postigli i da nam daju savjet.
Bojim se da nam maltežani ne bi imali što reći. Oni sami su malo toga mogli učiniti i malo toga su učinili. Sram bi ih bilo da kažu istinu, pa bi tako naša politička vrhuška samo napravila lijep izlet na Maltu i vratili bi se kući u stilu „kufer išo, kufer došo“.

Uglavnom da ne dužim.
Malta ima Englesku koja stoji iza nje u svakom segmentu bilo ekonomije bilo politike. Tako je to već nekoliko stoljeća i tako će biti dok bude bilo engleskog interesa da tako bude. A njega će biti i to još dugo vremena.
Mi takvih partnera nemamo i ne bi se trebalo zanositi i vršiti usporedbe sa Maltom te nastojati kopirati nešto od nje. Ta neraskidiva veza Malte i Engleske, se ne može niti kopirati niti ostvariti ni na bilo kakav način.
To je početak i kraj svega što se današnje Malte tiće.
Malta se, iako samostalna i nezavisna država, još uvijek nalazi pod engleskim „fuštanom“, a maltežani se nimalo ne trude da iz tog položaja izađu i pobjegnu. Dapače, tako im je dobro i biti će im dobro.

Tu se eto ne slažem sa poštovanim dr. Kalilićem i mislim da bi načelnicima naših bračkih općina bilo pametnije da stoje doma, jer na Malti nemaju što naučiti. Od Malte se nema što kopirati jer je to narod drugačijeg kova, običaja, tradicije, radnih navika i životnih prohtjeva. Sve je tamo drugačije nego kod nas.
Osim toga Malta je, kao što znamo, otok država, a mi smo samo jadan škoj u jednoj državi kojega se državnici sjete tek oko 15.06. kada trebaju odlučiti gdje provesti ljetne praznike.
Malta, kao država, živi od turizma koji se zarađuje na svih njenih 385 km2. Svaki uloženi euro uložen u otok na otoku i ostaje.
Naša zemlja trenutno od turizma ima velike prihode, a kakva je ekonomska orijentacija izgleda da će u budućnosti turizam biti jedina značajna grana privrede od koje će se morati namirivati svi fondovi i od kojega će morati živjeti cijela Hrvatska.
U takvoj „konstelaciji zvijezda“ sumnjam da Brač, i ne samo Brač već i drugi naši otoci, može biti išta više od jedne, figurativno rečeno, obične kese sa novcem u koju će mnogi zavlačiti svoju ruku.

Ipak, recimo i ponovimo ono što je stvarno istina. Sramotno je da na Braču, na površini od cca 400 km2  živi samo 13000 ljudi.
A Brač nije siromašan otok i ljudi na njemu relativno dobro i bogato žive.
Zašto na otoku nema više stanovništva?

Znamo kakva je državna politika prema otocima. Vjerojatno je to i glavni razlog urušavanja privrede Brača, odnosno onog dijela koji se ne zove turizam. Turizam jest zgodna mogućnost zarade i pruža relativno dobre prihode onima koji se njime bave i koji se njime žele baviti, ali jednostavno nisu svi voljni da se bave tom djelatnošću.
Turizam u svakom slučaju ima i svoju mračnu stranu, od koje mnogi žele pobjeći i svoju profesionalnu orijentaciju potražiti u nekoj drugoj djelatnosti.

Ali na Braču druge alternative nema i zato mladost odlazi.

Odgovore na ta pitanja neće nam dati ni Malta, ni njeni privrednici ni njeni političari.

Jedini koji nam mogu dati nekakve odgovore i koji mogu stvoriti uvjete za ostanak i opstanak stanovništva na otoku nalaze se u drugom pravcu i nešto sjevernije, točnije na Markovom trgu i u Banskim dvorima.

E, pa prvo bi trebalo ići k njima, ako će nas primiti.
A poslije možemo i na Maltu, naravno kao – turisti.
Puno pozdrava

Kap. Siniša Soljačić


P.S.
Malta je i primjer kako se i zemlje mogu drastično i  naglo promijeniti.
Kako sam već prije spomenuo, Malta je stoljećima služila kao vojna baza. Preko Malte su prošle tisuće i tisuće tona municije i naoružanja. Arsenali su im vjekovima bili krcati oružja. Uz vodu, jedina im je briga bila kako imati što više oružja i streljiva za obranu svoje „slobode“ i svojih života.
Zadnjih godina puno sam plovio područjem adenskog zaljeva prema Perziji i Indiji i proveo sam mnoge dane očekujući kakav piratski napad. Jedan kalašnjikov i 20 metaka bi mi bili riješili sve probleme i brige. Uz ono što smo već prije bili napravili kao mjere predostrožnosti, brod bi bio neosvojiva tvrđava.
Ali, kalašnjikova nema.  
A nema ga jer ga, po propisima države u čijem smo registru bili i čiju smo zastavu vijorili, na brodu ne smijemo imati.
Pogađate koju zastavu smo vijorili!

Naravno, … maltešku.

Podijelite ovaj članak

Submit to DeliciousSubmit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.