Brač Online

Naslovnica Tko smo mi Donacije Portal na Facebooku


U ne tako davna vremena posve je uobičajeno bilo da nekoliko puta na godinu uvale našeg otoka posjete ogromna jata tunja i palamida a česta su bila i nastojanja bračkih ribara da tu njihovu naviku iskoriste za velike ulove.  Priča o jednom od najuspješnijih takvih ribarskih poduhvata dogodila se u Povljima, točnije u tamošnjoj uvali Dramotinj a glavni joj je protagonist bio jedan od ponajboljih povaljskih ribara u to doba, Đovani Haraho.



Dugo vremena je Đovani pratio i promatrao okupljanje plova velike plave ribe u povaljskim uvalama i poigravao se mišlju o velikom ulovu. Primjetio je kako tunji  i palamide najčešće dolaze u uvalu Vrilo u povaljskim Lukama te u Dramotinj, uvalu koju s jedne strane zatvara
rt kojeg Povljani zovu Ratac a s druge strane Šćirova Glava.

U planiranju tog lova Đovani je poduzeo je dva koraka, prvo je dao izraditi dugačku mrežu velikog oka (28 x 28mm) kako bi bila lakša za istezati. Samo su krila uz saku i saka bila nešto gušća. Zvala se Lokarđera (lokardara), bila je debljeg konca i dugačka sto pedeset paši (cca 300 metara).

Kad je mreža bila spremna kao drugi korak uveo je stražarenje, tj. stalno promatranje morske površine u potrazi za promjenama koja bi nagovijestila pojavu jata ribe. Velikim leutom ljudi bi se iskrcali pod Šćirovu glavu ili u Lukama na strmu stranu uvale Vrilo koja se zove Križan gdje bi čekali pojavu ribe. Riba se obično pojavljivala u ljetnim mjesecima i početkom jeseni pa je stražarenje bilo dugotrajno jerbo se vale pazilo od popodneva do zalaska sunca. Jata riba uvijek su dolazila sa zapadne strane bilo da ulaze u Luke ili u Dramotinj.

Pored toga Đovani je svakodnevno u tom razdoblju, pa i kasnije, u stare dane dolazio do kapelice Sv. Ante na punti i „panao“ jata riba. Lako ih je bilo opaziti jer od tuda puca krasan vidik prema Sohama, Crnom ratu, Lukama i čitavoj uvali povaljskoj. Osim toga takove plove obično prate galebovi a i sama riba ostavlja jasan trag na pučini jer se palamida praćaka i šprica dok tunji krećući se u blagom pokretu „oru“ more i ostavljaju za sobom brazdu.

Promatranje mora radi izlovljavanja tunja blo je organizirano na nekoliko mjesta duž našeg Jadrana: posebno je to ostalo upamćeno za Bakarski zaljev, gdje su na visokim ljestvama stalno stražarili ljudi.

Promatračnice za tunje u Bakarskom zaljevu


Priču o Đovanijevom velikom lovu na tunje ispričao je njegov sin Miće Zlatar Haraho:

"Brat Ante i ja smo toga dana bili brati višnje u Dubišće. Doma je ostao otac i on je zapasa tunje u Dramotinju. Ogromno jato tunja ušlo je u povaljsku valu taj dan i čitavo jutro kružilo je po njoj od Podpunte pa sve do Šćirove glave, zalazivši pri tome povremeno i u Dramotinj. Toliko su orali i ostavljali vala za sobom pa sam uvjeren da je toga dana povaljska vala bila puna ribe, puna paše koju je tunj ganjao...
Bilo je lito. Vruće. Nikoga u selu da dade ruku zapasat. Vrijeme je branja višanja. sedmi misec. Svit je u polju.
Moj otac je počeo tražiti ljude koji će mu dati ruku u ribolovu. Kod Špetrovih u konobi radio je Drago Borojević koji je bio bačvar.  Prvo je zamolio njega za pomoć a kasnije su im se pridružili Fabijan Zlatin (Baškin),  pa Petar Dragičević i Ivan Zlatar Đinđe. Same pripreme su poprilično dugo trajale jer je trebalo izvaditi mrežu iz konobe i složiti je na leut kako valja nakon čega sa tako tako malo ljudi na brodu treba na vesla doći do Raca. Kad su došli riba je već bila unutra, u vali. Ostali na brodu su nagovarali moga oca Đovana da odmah zapaše no on nije htio već se umjesto toga odvezao na drugu stranu pod Šćirovu glavu i baš tada je riba izašla iz Dramotinje. Opet je odplivala do Podpunte te se nakon malo vremena ponovno vratila u uvalu Dramotinja. I tada su je zapasali. Prigradili su svu valu. Otac je zna dužinu mriže, pa je počeo pasat ispod Garme i došli su priko na kraj do pod Kneževićevo iza Raca, do u bok.
Taman su kola došla do škrape.

Riba je zapasana i sva je u uvali. Kruži okolo i mirna je. Dođe do mriže pa se okrene i opet napravi đir po vali.

Ali mriža lokarđera ne može toliku količinu ribe izvaditi. Pogotovo ne toliko veliku ribu koja može probit mrižu kad se nađe utisno. Pukla bi, raspala bi se. Otac je to zna i odluči je da ide po šabakun (specijalna mreža pletena od debelog konca. Oka su velika,dugačka je oko 500 metara a visoka od 50 do 60 metara. Nju ni najveći tunj makar imao i sto kilograma ne može probiti) u Pisak. Tamo je poznavao ribara koji je imao takovu posebnu  mrižu za izlovljavanje tunja i palamida. Uzeo je malu barku i još dva druga i s njima na vesla otišao u Pisak po šabakun a Pišćani su se nakon kraćeg pregovaranja odazvali i došli u Povlja sa svojim leutom i mrižom.
Riba je za to vrime bila u uvali. Kružila je okolo i nije pokazivala želju da probije mrižu i pobigne.
Kako rekoh, ja i brat Rico smo brali višnje u Dubišćima pa nismo bili doma. Neko nam je javio da je otac zapasa tunje u Dramotinju, pa smo preko Mosorovoog Zagračića došli u Dramotinj gdje su Pišćani već bili zapasali šabakun.
Bacili su je iznutra naše mriže i dva puta potegli do žala. Prvi put su ulovili 300 komada tunja, drugi put još 80.

Kad se tunji zapašu more uspini



Riba nije bila velika. Svaka oko 15-16 kilograma a Pišćanima se odmah dala jedna trećina ribe jer je takva bila pogodba. Ostalo se podijelilo: Đovaniju kao gospodaru polovina, a ostalo je pripalo družini.

Riba se u to vrijeme skupo prodavala. Po deset  i po dinara za kilogram. Ne znam koje je to godine bilo. Mislim nekako oko tridesete. Imao sam tada 15 ili 16 godina. Sjećam se samo da da je bilo lito..."

Tako je Miće završio svoju priču ispričanu u Supetru 13. siječnja 1998. godine dakle gotovo 70 godina nakon što se događaj zbio.

Istražujući njenu pozadino doznao sam još nekoliko zanimljivih stvari.

Opisani lov zbio se sredinom srpnja 1929. godine u doba kad se na Braču pa tako i u Povljima uveliko beru višnje. Tada nikoga nema doma jer su i muško i žensko i sva odrasla djeca su u polju po čitav dan. A višanja je bilo na sve strane i  dobro su kurile pa su Miće i brat mu Ante tih dana bili brati višnje u polju zvanom Dubišće koje je imalo na desetke stotina stabala raznih gospodara. Miće je tada imao 16 a Rico 14 godina.

Čovjek kod kojeg je Đovani Haraho zatražio pomoć zvao se Kapetanović. Ovaj slučaj je bio povod da njihove obitelji postanu veliki prijatelji.

Izračunao sam da je ukupna količina ulovljenih tunja težila oko 3 i pol tone (oko 3500 kg). Nikada se ni prije toga ni poslije zu Povljima nije tolika količina ribe odjednom ulovila.

Dramotinjska vala je najljepša povaljska uvala. Tu je uvijek more bistro. Ma s  koje strane prilatili ono je uvik do dna prozirno. Jako obojeno zeleno plavom bojom.

Od događaja kojeg opisujem prošlo je 85 godina. I čitavo vrijeme dok sam pisao u glavi mi je slika Dramotinja i tunja u njemu. S istočne strane uvale je Veliko i malo Valjalo. S Velikog tek se nazire dno, a s malog je toliko prozirno da se vidi svaki omanji kamen, svaki busen morske trave.

A u mojoj glavi u mojim mislima u tom zeleno plavom moru odjednom vidim na stotine komada velike plave ribe. Predvodi ih najveći tunj. Lagano plivaju, malo ispod površine. Ne ostavljaju nikakav trag. Dolaze do mreže i blago se okreću  do žala i opet natrag kao da se šetaju po nekom modrom parku.


Povaljska vala Dramotinj

 



Za Bračonline napisao Zdravko Zlatar

Podijelite ovaj članak

Submit to DeliciousSubmit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.