Brač Online

Naslovnica Tko smo mi Donacije Portal na Facebooku

Što je disleksija i kako se nositi s problemima ovog sindroma...

 

Disleksija je sindrom specifičnih jezičnih teškoća. Javlja se u najranijem djetinjstvu, a obično se otkriva u najranijoj školskoj dobi, kada dijete počinje savladavati vještine pisanja i čitanja. Obično su ova djeca prosječne ili čak natprosječne inteligencije, izrazito su kreativne s razvijenim posebnim, vizualnim, stilom mišljenja. Pravovremeno otkrivanje te podrška okoline i adekvatna terapija mogu ublažiti ovo stanje. Primarni je problem ovoga sindroma što ga roditelji koji nisu upoznati s njime ne mogu ni prepoznati. Također neupućene osobe na pozicijama koje direktno utječu na djecu mogu svojim neutemeljenim optužbama djetetu u potpunosti zagorčati odrastanje.

Danas postoji velik broj djece kod koje možda nitko nije svjestan njihovog pravog problema, te ih se i dalje pogrdno etiketira, što u većini slučajeva rezultira asocijalnim ponašanjem, a možda i nečim gorim. Posumljate li da dijete ima disleksiju potražite stručno mišljenje defektologa ili logopeda, koji će pomoću jednostavnih testova sa sigurnošću utvrditi da li se radi o disleksiji.

Vrlo je važno objasniti djetetu, rječnikom koji je prilagođen njegovoj dobi, što mu se i zbog čega događa, hrabriti ga, biti mu podrška i iskazivati mu razumijevanje. S ovim problemom i potrebama djeteta treba upoznati članove obitelji, prijatelje i školu.

Nastavnicima koji u razredu imaju ovakvo dijete preporučuje se da u radu više koriste različita nastavna sredstva i pomagala ( osjetilna, vizualna, slušna ) te da imaju individualan pristup i stvaraju pozitivnu atmosferu u razredu, u kojoj se prihvaćaju različitosti. Nastavnik nikad ne bi smio prisiljavati ovakvo dijete da čita u razredu pred ostalom djecom, ako ono to ne želi, te mu zadavati prepisivanje kao dodatnu vježbu, zahtijevati da piše urednije i davati mu isti vremenski rok za rješavanje zadataka kao i ostalima.

Djeca s disleksijom pri čitanju mijenjaju redoslijed slova ili slogova u riječi, izostavljaju ili izmjenjuju neka slova, mijenjaju, dodaju ili izostavljaju pojedine riječi. Oni opisuju da im se pri čitanju riječi okreću u različitim smjerovima, da im slova plešu, te da ne mogu uhvatiti red ili da se rečenice stapaju. Rukopis im je nerazumljiv i neuredan te imaju poteškoća pri izražavanju misli u pisanom obliku. Disleksično dijete često je dezorijentirano u prostoru i vremenu i ne može točno odrediti vremenski slijed događanja.

Neki od simptoma mogu se javiti kod određenog broja djece koji nemaju disleksiju, što zbunjuje roditelje i nastavnike. Zato je važno razlikovati djecu koja imaju prolazne teškoće u pisanju i čitanju, djecu koja imaju trajne teškoće ( disleksija ) i djecu koja imaju teškoće u okviru općenito smanjenih sposobnosti. Svakoj od navedenih grupa treba pristupiti na prilagođen način.

Većina stručnjaka slaže se da je glavni uzrok disleksije zamjena funkcija moždanih polutki. Za jezične funkcije mozga, dakle, za čitanje i pisanje zadužena je lijeva moždana polutka koja se naziva analitička. Kod disleksičara zbog kašnjenja razvoja lijeve polutke jezične funkcije preuzima desna. Kako desna polutka primarno vrši funkcije sinteze vizualnog i auditivnog tipa, pojavljuju se teškoće pri analizi riječi, a to objašnjava zbog čega takva djeca misle na vizualan ili neverbalan način.

I geni su također važni ali ne i presudni za nastajanje disleksije. Dakle dijete može posjedovati gen ali ne mora značiti da će imati ovaj poremećaj. Na razvoj ovoga sindroma utječe još i govorno područje te načini podučavanja pisanja i čitanja. Razlikuje se analitičko-sintetička metoda podučavanja i globalna, koja je pogodnija za disleksičnu djecu. U hrvatskom jeziku se piše prema glasovnom načelu ( kako čujemo tako i pišemo) i zbog toga je važno analizirati glasove, što češće dovodi do pojave disleksije.

Postotak disleksije u zemljama slavenskih jezika kreće se od 5% do 10 %, dok se u zemljama engleskog govornog područja, zbog velikih razlika između govora i pisma penje na 15% do 30% dok u Kini i Japanu gdje je u upotrebi slikovno pismo tek 1%.

Prilog: Inka Mandić

Podijelite ovaj članak

Submit to DeliciousSubmit to DiggSubmit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to StumbleuponSubmit to TechnoratiSubmit to TwitterSubmit to LinkedIn

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.